Komunizam je ubijao upravo zbog svog ateističkog humanizma!
Dr. Josip Jurčević u svome prilogu u vašem listu kaže da je državni teror, čiji dio su i komunistička masovna ubojstva što se danomice otkrivaju „bio duboko svjetonazorski i ideološki osmišljen" (HL 12. 3.2009.). Ovdje bih htio odgovoriti na pitanje kako je moguće da marksistički komunizam, koji proklamira kao jednu od svojih temeljnih teza humanizam, ljubav i brigu za čovjeka, koji čovjeka stavija u središte svoje ideologije, kako je moguće da je taj radikaini antropocentrizam nadmašio sve druge ideologije u ubijanju čovjeka?
Kako je moguće da jedna ideologija koja negira Boga da bi, navodno, čovjek mogao biti potpuno slobodan, metafizički slobodan, postane krvnikom upravo toga čovjeka? Mislim da to dolazi odatle što je ateistički humanizam u biti protuslovije u samome pojmu. Svaki humanizam ima - barem prešutno - teističku ili, općenito govoreći, teološku podlogu. Bez takvog utemeljenja, ponekad nejasnog i nepriznatog, beskrajna vrijednost čovjeka koju humanizam naglašava ne može se logički braniti. Humanizam pretpostavija takvo dostojanstvo čovjeka koje se znanstveno pozitivno ne može dokazati. On proklamira čovještvo koje se čisto svrhovito racionalno ne može braniti. To je uvidio, medu ostalim, i marksist Max Horkheimer čija često ponavijana teza, koja je razočarala mnoge njegove učenike, glasi, da se sa čisto logičko-znanstvenog motrišta, mržnja, okrutnost i nepoštenje ne mogu smatrati gorim od ljubavi, dobrote i čestitosti, pod uvjetom da zbog njih čovjek ne navuče na sebe društvene neugodnosti. U svome često citiranom intervjuu koji je dao časopisu 'Spiegel' i televiziji, Horkheimer je doslovno rekao:
Pozitivizam ne pronalazi nikakvu instancu koja nadilazi čovjeka i koja bi razlikovala spremnost na pomoć od pohlepe za profitom, dobrotu od okrutnosti, koristoljublje od velikodušnošti. .. Svi pokušaji da se moral utemelji na zemaljskoj razboritosti umjesto na nadzemaljskom motivu počivaju na iluzijama. Sve što se tiče morala svodi se u konačnici na teologiju; svaki moral, barem u zapadnim zemljama, temelji se na teologiji.' Da ove izjave markststičkog filozofa ne bi pobudile deplasirani trijumfalizam kod teologa, treba napomenuti da Horkheimer pod teologijom misli na 'nadu, da se ne će ostati kod nepravde koja caruje na ovome svijetu, da nepravda nema zadnju riječ, da ubojice ne će trijumfirati nad neduznom zrtvom.'
Ovaj nas citat opet vraća na komunističke ubojice od kojih smo ovo razmatranje započeli i na konstataciju da ateistički marksizam, kao ideja vodilja komunizma, nema u sebi kočnicu koja bi spriječila ili zaustavila eliminiranje 'narodnih neprijatelja' i 'društveno opasnih osoba, pri čemu ta ista ideologija postavija klasne, nacionalne, ideološke i druge kriterije kako se mogu prepoznati ove 'nevrijedne osobe'. Ateistički komunizam daje pri tomu rijetku utjehu svojim krvnicima; on im, barem ispočetka, potiskuje svaku griznju savjesti jer ih uvjerava da su njihova zlodjela zapravo dobra djela za 'društveni napredak', da ta ubojstva od njih zahtijeva 'dijalektika prirode i društva'. Tek kasnije kod mnogih od tih 'suradnika prirodne selekcije' nastaje slom živaca i psihe poznat iz poratnih vremena kao 'partizanska bolest'.
Marksistički komunizam, stoga, nije ubijao suprotno svome proklamiranom humanizmu, nego upravo zbog toga ateističkog humanizma po kojemu, kako nam krvavi tragovi komunizma svugdje po svijetu ukazuju, čovjek covjeku ne postaje najviše biće, nego vuk. Rudnik Barbara i bezbrojne jame, rupe, vrtače i rovovi puni komunističkih zrtava diljem svijeta spomenici su ateističkog humanizma marksističke ideologije.
Hrvatski list, PROF. BRANIMIR LUKŠIĆ, SPLIT
|
